Ključni koncept: Prije izlaska iz tvornice, sklopive ili proširive modularne jedinice obično se testiraju na otpornost na vjetar u skladu s europskim standardom EN 1991-1-4. Uobičajeni rezultat ispitivanja je otpornost na pritisak vjetra od 4,18 kN/m² - brojka koja odgovara 50-godišnjem povratnom razdoblju (tj. vjetar koji se očekuje da će se dogoditi u prosjeku jednom svakih 50 godina). U imperijalnim jedinicama, to je otprilike 87 psf (funti po kvadratnoj stopi). Što se tiče opterećenja snijegom, slični proizvodi obično se testiraju da izdrže 36–40,7 psf (ovisno o nagibu krova) i provjerena im je seizmička otpornost na razini intenziteta od 8 (što odgovara vršnom ubrzanju tla od 0,2g).
Implikacije za klijenta: Ove brojke predstavljaju maksimalne granice performansi koje postiže proizvod u kontroliranim uvjetima ispitivanja; oni ne jamče usklađenost s lokalnim građevinskim propisima na bilo kojem mjestu. Projektni zahtjevi za opterećenja vjetrom i snijegom značajno se razlikuju u različitim regijama u Sjedinjenim Državama - na primjer, obalna područja sklona uraganima mogu zahtijevati dizajne za brzine vjetra od 140-180 mph, dok u planinskim regijama opterećenja snijegom mogu biti u rasponu od 30 do 70 psf. Klijenti moraju usporediti specifične zahtjeve projektiranog opterećenja za svoje namjeravano mjesto s podacima o ispitivanju koje je dostavio proizvođač. Ako zahtjevi gradilišta za opterećenje vjetrom ili snijegom premašuju ove ispitne vrijednosti, strukturna sigurnosna ograničenja jedinice nisu dostatna; u takvim će slučajevima biti potrebno dodatno inženjersko pojačanje ili promjena lokacije gradilišta.
